preskoči na sadržaj

Osnovna škola Banova Jaruga

Login
Kalendar
« Kolovoz 2017 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
31 1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31 1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
Prikazani događaji

Moj hrvatski je lijep

Moj hrvatski je lijep iako nije kao drugi popularni jezici, on je poseban. Govorimo ga odmalena. Jednoga dana ćemo možda otići u Ameriku i govoriti engleskim jezikom ili u Njemačku pa govoriti njemačkim jezikom, ali uvijek ćemo pamtiti svoj materinji jezik.

Ali nije lijep samo hrvatski jezik, lijepa je i Hrvatska. Ljudi vole London, Pariz, New York jer tamo ima velikih trgovačkih centara i poznatih osoba koje šeću sa sunčanim naočalama na glavi naslikavajući se uokolo čak i s onima koje uopće ne poznaju. I ja volim sve te gradove. Lijepo je otići na putovanje i posjetiti ih , no nikada tamo ne bih mogla živjeti, ima previše smoga i smatram da su ljudi unatoč njihovom osmijehu ipak nesretni.

Mi ne možemo biti nesretni jer imamo čist, svjež, zdrav zrak, prostrane zelene livade i plodna polja.

Moramo biti zahvalni na svemu što imamo i biti ponosni na naš hrvatski jezik i našu Hrvatsku. Nije kao Amerika, ali je naša.

 

Leonarda Aparac, 6.a, OŠ Banova Jaruga, Mentorica: Sanja Feltrin, prof.

 

Moj hrvatski je lijep

Moj hrvatski je lijep jer sam njime progovorila. Kad god bih nešto izustila, on bi izašao iz dubine duše. Uz njega sam jako sretna jer ga odlično znam  i lako se sporazumijevam s drugim ljudima. S hrvatskim jezikom se: igram, pišem, čitam, pjevam, učim...

On je u meni i neće nikada izaći, on je dio mene. Jako se ponosim što njime govorim. Jedino što mi se kod njega ne sviđa su padeži, ali ako ti je stvarno stalo do hrvatskog jezika, ništa nije teško.

Hrvatski jezik je jezik s kojim sam odrasla i s njim ću i umrijeti. Ja ga jako, jako volim i on će biti sa mnom zauvijek.

 

Barbara Habulin, 6.a, OŠ Banova Jaruga, Mentorica: Sanja Feltrin, prof.

 

Ne čini drugome ono što bi tebi nanijelo bol da ti je učinjeno

Došla sam kući.Legla sam na krevet i na Fejsu sam vidjela da je ona glupača koju ne mogu podnijeti opet objavila neki "selfie" i u opis stavila stih iz neke Rozgine pjesme.

Pao mi je mrak na oči.Nikad nisam razumjela zašto ljudi poput nje žele da svi znaju što oni rade.Npr. danas sam bila u trgovačkom centru u Zagrebu,crknuta sam, umorna od posla ili : „Joj, sutra opet pišem test!“ Ili oni selfiji: „Moja BFF bez koje ne mogu,ona je najbolja.“

Dobro, znam da imaš BFF-icu i ne moraš svaki tjedan objaviti tisuću selfija s njom na Fejsu,Instagramu,Snapchatu i ostalim društvanim mrežama. Budući da me je "ta" osoba jako naživcirala, odlučila sam joj poslati poruku putem WhatsApp-a. Razmišljala sam što napisati i smislila sam: „Hej, ti. Da, ti! Glupa si.Jednostavno si GLUPA.Ne znam imaš li mozak? Ako ga imaš, vjerojatno ti je na odmoru otkako si se rodila.Da, rekla sam to,nemoj sad plakati i trčati svojoj mamici. Moraš shvatiti da ti tvoji selfiji izluđuju sve.IZLUĐUJU.Dobro,ne izluđuju takve glupače poput tebe.Nemaš pojma kako je iritantno kad oponašaš sve oko sebe,nitko ne zna tko si ti.Ti si samo glupa KOPIJA.Nikad ne iznosiš svoj vlastiti stav! Ja mrzim dvolične osobe.MRZIM! A ti,pa ti imaš tisuću lica i svako je glupo."

Napokon mi je pao teret s duše.Ovo sam joj oduvijek htjela reći.Otišla sam napisati domaću zadaću i jedva sam čekala da ju sutra vidim u školi.Vidjela sam je u školi pod velikim odmorom i gledala sam je u oči.Vidjela sam suze u njenim očima.Vidjela sam kako je tužna.Shvatila sam da joj je ipak stalo do mojeg mišljenja i da ima osjećaje.Shvatila sam da ne trebam činiti drugome ono što bi i meni nanijelo bol da je učinjeno. Ispričala sam se i bila je sretna.

Tena Puškarić, 6.a, OŠ Banova Jaruga, Mentorica: Sanja Feltrin, prof.

 

Nevolje nas mogu potaknuti da budemo bolji i plemenitiji ljudi

 

Bilo je to jednog lijepog, sunčanog dana. Bila je srijeda. Moji konji su bili vani i pasli.

Budući da se približavala večer, odnijela sam konjima zob. Svi su mirno jeli, osim moje kobile Zeke. Vidjela sam da je nešto muči, prišla sam joj. Ona  se odjednom počela valjati po podu. Pozvala  sam tatu, ali ni on nije znao što joj je.Pozvali smo veterinara.

Veterinar joj je polako prišao i dao joj dvije injekcije.Ona je bila mirna. Kada je veterinar otišao, morala sam ju pola sata voditi po livadi.  Ona je polako hodala uz mene. Cijelu noć smo bili uz nju i pazili da ne legne. Sutradan nije smjela ništa jesti, samo joj je bilo dozvoljeno da pije vodu. Bilo mi ju je jako žao, ali smo se pridržavali veterinarovih savjeta.

U petak je smjela dobiti malo sijena i vode. Subota je bila bolja od ostalih dana, smjela je sve jesti. Kada sam vidjela da je ozdravila, odmah sam se nasmijala. Ona me je pogledala, a ja sam joj prišla i podragala ju.

Tri dana nije išla van. Svi su ju čekali ispred staje i nisu odlazili od nje. Četvrti dan je išla van i svi su bili uz nju. Bila sam najsretnija kada sam ih sve zajedno vidjela da su vani.

Sljedeći dani su bili veseliji i ja sam se osjećala sretnije i zadovoljnije, što je sve dobro završilo. Od trenutka kada se razboljela više pazim na nju i postala mi je jedna od najdražih konja...

 

Monika Šnjarić, 7.a, OŠ Banova Jaruga, Mentorica: Sanja Feltrin, prof.

 

 

Samo se srcem dobro vidi, bitno je očima nevidljivo

 

     Bila je zima. Bila sam kod kuće i kroz prozor gledala kako padaju bijele pahulje snijega. Nisam znala što da radim, bilo mi je dosadno. Ulice su bile pune snijega i leda. Odjednom zazvonio je telefon, javila sam se, moja prijateljica Matea me pitala hoću li ići s njom na klizanje na klizalište koje je  upravo danas otvoreno. Odgovorila sam joj da može, neka dođe k meni pa ćemo ići zajedno.

    Klizalište je bilo dosta blizu. Nakon nekog vremena Matea je došla. Na sebi je imala zimsku odjeću. Jas sam ju dočekala spremna. Krenule smo i polako hodale, putem smo se grudale i napravile velikog snjegovića ispod kojeg smo se potpisale. Nastavile smo dalje, Matea je odjednom uzviknula: «Eno klizališta!» Došle smo do klizališta. Klizalište je bilo puno djece, unajmile smo klizaljke na pola sata.

     Klizale smo se, a Matea je izvodila razne trikove na klizaljkama. Pola sata je brzo prošlo. Morale smo izaći s leda i vratiti klizaljke. Krenule smo kući. Putem smo se smijale i zbijale šale. Odjednom, Matea se poskliznula i pala na led. Jako je udarila glavom i okom zapela za veliku granu koja se našla sa strane. Pogledala sam u Mateu. Problijedila je i nije otvarala oči.

    Brzo sam nazvala njezinu mamu. Rekla sam joj da brzo dođe I objasnila gdje smo. Na ulici nije bilo nikoga. Mateina mama je došla i odvezle smo je u bolnicu. Zajedno smo čekale razultate u čekaonici. Liječnik je izašao van iz sobe u kojoj je bila Matea I rekao: «Matei je povrijeđen očni živac, što znači da više neće moći vidjeti!»

    Mateina mama je bila u šoku i počela je plakati. Otišla sam joj po čašu vode. Liječnik je rekao da će Matea ostati u bolnici mjesec dana. Mateina mama me odvezla kući i dogovorile smo se da ćemo sutra ići zajedno Matei u posjet.

    Ušla sam u kuću, a mama me zabrinuto pitala gdje sam dosad. Sve sam joj objasnila. Otišla sam spavati jer je već bilo jako kasno.

     Jutro je brzo svanulo. Doručkovala sam i obukla se. Mateina mama je došla po mene zajedno smo otišle Matei u posjet. Ona je ležala u sobi broj 2, a s njom u sobi su bile još dvije djevojčice koje su imale sličan problem kao i Matea. Ona se s njima već sprijateljila. Rekla mi je da im je pričala o tome kako smo nas dvije jučer išle na klizanje. Na licu sam joj vidjela da je tužna. Njezina mama i ja još smo malo ostale s njom pa smo morale ići jer je vrijeme posjeta završilo.  Svaki put kad bih joj došla u posjet, rekla bih joj: «Ne predaj se, sutra će biti bolje!»

Kada je Matea izašla iz bolnice, nastavile smo se družiti, makar je ona oslijepila. Jer: samo se srcem dobro vidi, bitno je očima nevidljivo.

Monika Šnjarić, 7.a, OŠ Banova Jaruga, Mentorica: Sanja Feltrin, prof.

 

Sljepoća nije prepreka

 

     Ana od svoje devete godine kliže. Sada ima 16 godina i još uvijek kliže, čak je prošle godine išla na natjecanja…

     Kad sam imala trinaest godina majka mi je umrla od teške bolesti, a tata mi je od tada bio najveća podrška u životu. S petnaest godina sam upoznala Matiju, zajedno smo već dva mjeseca. Mjesto na kojem me mama učila klizati i gdje još kližem nalazi se u šumi. Klizaljke sam dobila od majke za dvanaesti rođendan.

     Jednog sam dana dobila obavijest da sam pozvana na klizačko natjecanje.  Bila sam jako uzbuđena. Izašla sam pred stotinu ljudi i započela svoj nastup. Svi su vrištali i pljeskali. Moj nastup je završio i odmah sam dobila pozivnicu za natjecanje koje će se održati za četiri mjeseca.

    Dva dana poslije išla sam vježbati klizati u šumu. Sve je bilo dobro i mirno do jednog trenutka kad je pred mene iznenada istrčao zec. Uplašila sam se, sletjela s leda i udarila u kamen.

    Probudila sam se u bolnici. Matija je bio pokraj mene i držao me za ruku. Sve sam čula  i osjećala, ali ništa nisam vidjela. Nakon dva dana sam izašla iz bolnice.  Matija me odmah odveo u šumu. Stavio mi je klizaljke na noge, podignuo me i donio do leda. Na ledu sam se počela gegati jer sam zaboravila klizati.  Iz dana u dan Matija mi je pomagao da se prisjetim kako opet izvrsno klizati, jer sam za četiri mjeseca imala nastup i morala sam vježbati.

     Sada znam klizati, ali neke trikove ne mogu savladati. Otišli smo u dvoranu u kojoj sam imala nastup i tamo smo vježbali. Kada sam ušla u dvoranu, udahnula onaj zrak, stala na onaj led, prisjetila sam se dana kada sam još vidjela, skupila sam hrabrost i željela sam iznova naučiti profesionalno klizati. Isprva sam klizala uza zid i držala se za ogradu, a onda sam se malo pomalo udaljavala od ograde i počela klizati nasred dvorane, čak sam se uspjela brzo vrtjeti!

     Došao je taj dan. Opet sam izašla pred stotinu ljudi i izvela sve potrebne pokrete.  Čak sam  dospjela i u novine kao «USPJEŠNA SLIJEPA KLIZAČICA».  Moj se život sretno nastavio.

          

                                                                                                                                      Lucija Maljur, 7.a, OŠ Banova Jaruga, Mentorica: Sanja Feltrin, prof.

 

Vilenjačka sudbina

 

Ah, ta sudbina! Uvijek mi je bila misteriozna. Svake sekunde možeš je promijeniti. No, ima nekih ljudi koji su predodređeni za velike stvari koje ne mogu promijeniti...

Una je bila povučena djevojčica. Kada je imala šest godina, preminuli su joj roditelji pa je postala još povučenija. Živjela je s tetom Franciskom u New Yorku. Dala bi sve na svijetu da opet može vidjeti svoje roditelje, ali to je bilo nemoguće. Teta je imala stroga pravila: večera je morala biti TOČNO u 18:00, a ako bi Una zakasnila samo dvije minute, ne bi smjela večerati. Srećom, teta je zaposlila batlera. Zvao se Arsen i bio je jako dobar čovjek. Uvijek bi pomagao Uni, a ona je napokon našla nekoga s kim može popričati. Kako je Una odrastala, događale su joj se čudne stvari. Često je znala sanjati o mitskim bićima, sirenama, vilama...

Uni se takvi snovi baš i nisu sviđali i mislila je da bi ju druga djeca ismijavala kada bi saznala za to. U osmom razredu Unine “moći” bile su sve uočljivije. Ona se sve više bojala sebe. Bojala se da bi, ako napravi neki pogrešan korak, mogla zapaliti kuću ili još nešto gore. Svoju tajnu držala je za sebe. Baš kad je odlučila da bi to mogla reći Arsenu, on je išao kupiti kruh, udario ga je automobil i poginuo je na licu mjesta. Una je bila jako tužna.

Prošla je cijela školska godina i bilo je vrijeme da se Una upiše u srednju školu. Odlučila je ići u gimnaziju jer nije znala što bi drugo upisala. Počelo je ljeto, a Una je odlučila da će saznati što više stvari o svojim roditeljima. Među njihovom ostavštinom pronašla je jedno pismo. U njemu je pisalo: Draga naša Una! Znamo da ćeš ovo pismo jednoga dana naći. Ti nisi jedna obična djevojčica, ti si nešto više. Nemoj biti uzrujana- to je dar. Tvoj otac i ja nismo mrtvi, nego živimo u jednom drugom svijetu u koji ćeš i ti uskoro doći. Ti si vilenjakinja! Tvoje moći će biti najjače kad završiš školu. Pazi se! Svijet je pun opasnosti. Kad navršiš šesnaest godina, doći ćeš živjeti k nama u svijet vilenjaka. Kada dođeš u naš svijet, postat ćeš besmrtna. Jedva čekamo da te vidimo, nakon toliko godina!!! Kada dođe vrijeme da dođeš u naš svijet, moraš slijediti naše upute. Ta “selidba” dogodit će se 5. srpnja 2025. godine jer ćeš tada napuniti šesnaest godina. Morat ćeš pronaći sljedeće stvari:

stari džepni sat svog oca
knjigu «Mitska bića»
dijamantni lančić svoje bake.

Ne brini se, sve te stvari skrivene su negdje na tavanu. 5. srpnja u 20:00 sati morat ćeš doći na tavan sa svim tim stvarima jer će prolaz biti otvoren prvi put nakon stotinu godina. Kada dođeš na tavan, izgovori ove riječi: «Ja vilenjakinja sam prava, to je moja sudbina! Živjeti zauvijek, moja je zadaća!»

Vidimo se!

Pozdrav od mame Olge i tate Rona.

Kada je Una pročitala pismo, razmislila je o svemu. «Danas je 4. srpnja», pomisli ona, «još četiri dana i opet ću ugledati svoje roditelje!» Bila je radosna kao nikada do sada. Bilo je već jako kasno pa je Una odlučila krenuti u potragu za tim stvarima za idući dan. Kada se sutradan probudila, brzo je doručkovala i krenula u potragu. Usput je razmišljala o cijelom svom životu, o Arsenu i teti Franciski. Nakon jednog sata, Una je pronašla sve stvari pa joj je ostalo vremena za razmišljanje. Nije joj bilo žao otići jer nije imala prijatelja, a tetu Francisku nije baš voljela.

I tako, prođe nekoliko dana te dođe i Unin rođendan, naravno, teta ga se nije sjetila. To nije bilo ni važno, bilo je važno to što će Una danas ponovno ugledati svoje roditelje. Danas se oprašta od realnog svijeta i odlazi u onaj za koji nitko ne zna da postoji.

Prođe cijeli dan i dođe 20 sati, vrijeme da Una ode. Došla je na tavan sa svim stvarima i izrekla dogovorene riječi, a prolaz se otvorio. Bilo je to nešto poput svijeta mašte. Una je polalko ušetala u njega i pretvorila se u malu vilenjakinju.Bila je predivna, kosa joj je bila crna i duga, a po prvi put u životu bila je sretna. Mama i tata su je čekali pred ulazom. Kada su se ugledali, zagrlili su se i bili su sretni. Razgovarali su do dugo u noć i slavili zajedno s ostalim vilenjacima.

Una je stekla mnogo prijatelja i živjela je sretno zauvijek. Teta Franciska mislila je da je Una pobjegla od kuće i nikada nije saznala istinu. Neki vjeruju da vilenjački svijet još uvijek postoji i da Una još i sada negdje po travi trčkara sa svim svojim prijateljima.

 

 

 Tena Puškarić, 6.a

Mentorica: Sanja Feltrin, prof.

 

 

 

preskoči na navigaciju