preskoči na sadržaj

Osnovna škola Banova Jaruga

Login
Kalendar
« Rujan 2017 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
28 29 30 31 1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 1
2 3 4 5 6 7 8
Prikazani događaji

"MOJA PRIČA"

Ljubav je slijepa (1. mjesto, 7.r.)

Hej! Ja se zovem Viktor. Svi znamo da svi imaju neku svoju ljubavnu priču. Moja je malo drugačija od drugih. Poslušajte.
Joj, sutra počinje škola i krećem u 7. razred. Ali meni se ne da, mislim da je to normalno, i što je najgore dolazi neka nova učenica, Maja, pa će nas podijeliti u dva razreda. Što ako ja budem išao u a razred, a moj najbolji prijatelj Marko u b razred? Jedino što sam mogao jest iščekivati i nadati se.

 Došao je I taj dan i mama me odvezla do škole. Odmah sam otrčao do Marka da ga pitam je li saznao u koji razred ćemo ići. Nažalost, nije saznao, no ubrzo je došao nastavnik i pročitao popis razreda. Na svu sreću, Marko i ja idemo u isti razred i Maja ide s nama u razred. Došli smo u učionicu  i razrednica nam je donijela papire koje ćemo izvlačiti da se zna tko će s kim sjediti. Marko je izvukao Petra. Došao je red na mene. Ja sam izvukao Maju. Sjedili smo zajedno, ali je bila nekako čudna. Mislim, svi znate kakav je osjećaj kada sjedite sa strancem u klupi, s djetetom koje uopće ne poznaješ, a s njim dijeliš klupu, gumicu, bilježnicu pa čak i knjigu. No, nakon nekoliko trenutaka shvatio sam da je slijepa.

 Sljedećeg je dana Maji došao pomoćnik u nastavi, zvao se Mario. Da, i s njim sam morao dijeliti klupu. Mario je sjedio pored Maje. Bio sam u dobrim odnosima s Majom, jer su je svi zezali osim mene. I htio sam otići u šetnju s njom, ali znao sam da će mi se, ako drugi to čuju, smijati i rugati. No, to sam ja i odlučio sam ju pozvati. Prišao sam joj pred cijelim razredom te sam joj rekao kako bih volio da danas poslije škole odemo prošetati do potoka. U tom trenutku sam čuo samo smijeh prijatelja iz razreda. Najednom me je primila za ruku i sva u suzama šapnula: «Da.» A u mojoj ruci je ostao papirić na kojem je pisao njezin broj mobitela.

Dogovorili smo se za susret i došao sam do nje. Držali smo se za ruke. Sjeli smo na most i uživali u zalasku sunca, dočarao sam joj ga riječima. Rekla mi je da je malo zabrinuta zbog onog u školi. Potapšao sam je po ramenu i rekao da se ne obazire na to. Ubrzo smo se vratili kući jer nisam htio da se njena mama brine.

 Sutra su me svi u školi zezali. No, najednom sam rekao da je dosta. «Hajde, probajte zažmiriti i raditi nešto. Vidim, ne ide vam. A Maji treba neka osoba koja će joj u tome pomoći. » Nitko mi na to nije ništa rekao. Svi su samo otišli i pravili se da se ništa nije dogodilo.

S Majom sam nekoliko dana zaredom svake večeri šetao do potoka. I tako sam pronašao svoju ljubav. A jeste li vi pronašli svoju ?

Filip Šlehta, 7.a, OŠ Banova Jaruga, Mentorica: Sanja Feltrin, prof.

 

Ljubav može pobijediti sve (3. mjesto, 7.r.)

     Jednog dana Lea je kupovala sladoled. Kad se okrenula, ugledala je dječaka koji je bio slijep. Zvao se Petar. Upitala ga je treba li mu pomoć. On je odgovorio da ne treba, no Lea ga je pričekala. Sjeli su zajedno i pojeli sladoled, a onda otišli u park.

Bilo je ljeto pa je sve blistalo i sjajilo se od sunca. Lea je Petru opisivala kako sve izgleda. Kad mu je opisala prirodu, tražio je da opiše sebe. Ona mu je rekla da ima dugu, kovrčavu, plavu kosu i plave oči. Opisala mu je I svoje lice, a on je rekao da je predivna. Došlo je 18 sati i bilo je vrijeme da krenu kući. Svatko je otišao svojim putem, no obećali su da će se naći sutra na istom mjestu u isto vrijeme. Svaki dan su se tako nalazili i s vremenom su shvatili da su se zaljubili, no nijedno od njih nije to htjelo priznati drugomu. Jednoga dana je Petar skupio hrabrosti i priznao Lei da je voli, a ona je njemu rekla da i ona njega voli.

*** Nakon deset godina...

 Došao je i taj dan, dan vjenčanja. Lea je imala dugu bijelu vjenčanicu bez naramenica. Imala je prekrasnu frizuru i šminku. Petar je imao odijelo i svečane cipele. Kada se oglasila glazba, on je znao da Lea dolazi. Bio je nervozan kao nikada u životu, a isto tako i Lea. Bili su presretni kad su se vjenčali. Obećali su jedno drugome da će se voljeti do kraja života, u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. Nakon vjenčanja je bila zabava koja je potrajala do kasno u noć.

***  Nakon deset godina...

- Mama, mama! Možeš li mi pomoći?-     

-Mogu, srce, reci! - rekla je Lea.

-Kako si ti upoznala tatu?-

-Upoznala sam ga dok smo kupovali sladoled. Nakon toga smo se počeli družiti, a  ubrzo nakon toga smo se zaljubili.-

To je čuo Petar i rekao kako je za tjedan dana njihova deseta godišnjica braka. Lea mu je odgovorila da to moraju proslaviti.

*** Nakon pedeset godina...

Lea je oboljela od karcinoma i ubrzo umrla. Dora je pitala tatu koliko je volio mamu, a on joj je odgovorio da ju je volio najviše na svijetu, iako ju nikad nije vidio i da će ju zauvijek voljeti.                                                                                                                                                                                                               

Karla Hoke, 7.a, OŠ Banova Jaruga, Mentorica: Sanja Feltrin, prof.

 

Rastanak (2. mjesto, 7.r.)

     Rastanak boli. Fali mjesto i vrijeme, a najviše osoba. Pamtimo samo ono dobro i vrijeme provedeno zajedno.

     Daljina nam je ponekad smetala, ali ništa nas nije moglo razdvojiti. Ljubav je bila jača od svega, jer, kako kažu, on i ja smo bili stvoreni jedno za drugo. Nismo bili skroz istih osobina, voljeli smo totalno suprotne stvari.

     Petak je bio moj dan. Cijeli tjedan bi tako sporo prolazio, a kada bi došao vikend, jako brzo bi prošao, valjda zato što ga provodim s njim. Došao je još jedan petak. Znam da čim dođem iz škole moram ići na kolodvor pred njega. Izlazim iz sobe, a majka me ljutito upita: „Opet ideš po tog malog na kolodvor?“ Prolazim pored nje kao da me nije ništa ni pitala. Moji roditelji su mrzili mog dečka, mama bi mi uvijek zabranjivala izlaske s njim, znala me je zatvoriti u sobu, kao da sam u kazni, iako sam ja jako dobro znala da to nije nikakva kazna, nego samo nije željela da svoje vrijeme provodim s njim. Nitko u mojoj obitelji nije shvaćao kolika je zapravo naša ljubav. Ali, koga briga?! Mi smo se voljeli.

      Taj petak sam otišla na kolodvor, ali njega nije bilo. Nisam znala gdje je, dogovorili smo se da će doći vlakom koji ide u 19:00h. Već je odavno trebao biti tu, ali odlučila sam ga još malo pričekati, možda se ipak pojavi.. Prolazili su sati, na kolodvoru je bio sve manje ljudi. Bila sam u ogromnoj brizi. Zvala sam ga svakih pet minuta, ali mobitel mu je bio isključen. Sjela sam uza zid, pokrila se jaknicom i čekala. Bili su već kasni sati kada mi se približio jedan gospodin i zamolio me da odem kući jer vlakova više neće biti sve do jutra.

    Otišla sam kući, ušla u svoju sobu i razmišljala zašto nije došao. Mobitel mi je zazvonio, potrčala sam i vidjela njegov broj. Podigla sam slušalicu i čula kako mi njegova majka drhtavim glasom govori kako je u bolnici sa svojim sinom. Počela sam plakati, ispitivati što se dogodilo, no ona mi je samo rekla kako bi bilo dobro da dođem u bolnicu. Odmah sam spakirala svoje stvari i otišla na prvi vlak.

      Hodam po dugačkim hodnikom bolnice. Sve je tako tmurno unutra, ubrzavam korak tražeći sobu u kojoj se on nalazi. Nailazim na ženu koja sjedi razmazane šminke, sva uplakana, da, to je njegova majka. Grlim ju i ispitujem što se dogodilo. Napokon je počela govoriti: „U jako je kritičnom stanju, on ima neizlječivu bolest, još samo par sati.. Možeš ući i popričati s njim, nažalost... Morate se oprostiti...“

      Plakala sam kao nikada u životu, ušla sam u sobu, zagrlila ga najjače što sam mogla. Upitala sam ga zašto mi nije rekao da je bolestan, zašto se pravio da mu nije ništa. Samo mi je tiho rekao kako je svoje najbolje vrijeme proveo na najbolji način – sa mnom. Legla sam pored njega u krevet, primila ga za ruku, naslonila glavu na njegovu i tako zaspala.

     Jutro je brzo svanulo, a probudio me je zvuk aparata na koji je bio priključen. Medicinska sestra me je odvela van iz sobe. U strahu i suzama stajala sam u hodniku,  izgubljena u vremenu i prostoru. I njegova majka je bila u takvom stanju. Buka iz sobe se sve više čula, a onda sam čula liječnika kako je rekao: „Stanite... Gotovo je...“

     Pustili su nas u sobu da se posljednji put pozdravimo s njim. Poljubila sam ga nježno i prošaptala: „Vidimo se uskoro, anđele moj...“

     Prvi petak bez njega... Ponovno sjedim na kolodvoru u nadi da će stići, da će izaći iz vlaka koji pristiže, ali, njega nema. Otišao je na dug put bez povratka. I tako sjedim u tami sa suzama u očima. Udišem hladan zimski zrak i rastajem se od moga anđela..

 

Josipa Sopić, 7.a, OŠ Banova Jaruga, Mentorica: Sanja Feltrin, prof.

 

Zvijezda da mi je biti (3. mjesto, 8.r.)

 

Zvijezda da mi je biti,

u tvojim očima se skriti.

Na noćnom nebu sjati

i ne dopustiti nikomu da pati.

 

Zvijezda da mi je biti,

rosu cvijeću osvijetliti.

Uvečer

gledati se u rijeci koja teče.

 

Zvijezda da mi je biti,

tamno nebo ukrasiti.

Donijeti osmijeh na sva lica

i letjeti nebom kao ptica.

 

Zvijezda da mi je biti,

zviježđe na nebu stvoriti.

Nekomu obasjati put pun cvijeća

jer to bi bila moja sreća!

 

Mihaela Kevek, 8.r., OŠ Banova Jaruga, Mentorica: Sanja Feltrin, prof.

 

 

preskoči na navigaciju